Posao koji obavljamo pozvani za Boga, jedinstven je. On je u nas ugradio vjeru i osnažio naša klecava koljena da ne malakšemo u onom što nam je povjerio, oslanjajući se potpuno u vodstvo njegova Duha.

Tema u koju bih vas htio uvesti kroz slijedeće retke vrlo je osjetljiva i o njoj bi mogli govoriti puno. Bez sumnje, ona izaziva polemiku i ne traži nužno slaganje, ipak, mnogima od vas bit će jasno o čemu govorimo.

Sveprisutan problem

Problem povratka ovisnika s nekog od oblika liječenja u društvo posebno je aktualan u posljednjih 15-ak godina. To mi potvrđuju silna nastojanja svih zajednica i udruga diljem “balkanskog teritorija“, kako i drugih mjerodavnih institucija, koji su osmislili programe da na što kvalitetniji način pomognu ciljanoj skupini. Projekti većine institucija baziraju se na materijalnoj pomoći; u zapošljavanju, doškolovanju i sl.

U prirodi nam stoji brinuti se o tim stvarima. Ipak mnogi od nas, kad je u pitanju „bitka za život“ gledaju da je najvažnije znati odakle izvire sam život.

Prije gotovo 25 godina, u jednoj kršćanskoj komuni, vodio sam bitku života…

Bog je već sve znao o meni, a onda u jednoj tihoj i iskrenoj molitvi nije zakasnio otkrit mi svu svoju ljubav, i svoga Sina. Ne sjećam se da li sam ga baš  tražio da nešto učini, više sam se onako jadao, izlijevajući svoju nemoć i očaj. Koliko vas, koji ste bili u problemima ovisnosti mogu svoja prva iskustva s Bogom opisati upravo na ovakav način?

Ako bi trebali svrstati bivše ovisnike u nekakve skupine onda bih rekao da postoje; oni koji su primili Krista i oni koji bi to trebali napraviti. Biblija nas uči da tako razmišljamo. Bog želi da svi pređu iz tame u svijetlo. Stoga i jeste naša molitva Bogu da svi upoznaju istinu i da se spase.

Zaključujem da zbog velikog broja vjerski orijentiranih komuna mnogi imaju prilike čuti za Krista. Ono tužno jeste da se veliki broj zadržao samo na tome. Mnogi izuče razne poslove, zaliječe svoje fizičke i psihičke ožiljke ali na izlasku ne ponesu Krista sa sobom.

Bez Sina Božjeg u srcu, mi smo samo savršeno pometene i uređene prostorije u koje ponovno žele useliti naši stari znanci i njegovi prijatelji. Sve je samo pitanje vremena.

Obučeni za više

Ono što je zajedničko svim skupinama rehabilitiranih ovisnika svakako je neminovni povratak u društvo, stručno nazvan resocijalizacija, a prate ih; problemi materijalne egzistencije, pitanja stanovanja, obiteljski problemi i sl. To u pravilu zahvaća ovisnike bilo da se vraćaju iz terapijskih zajednica, penalnih  ili zdravstvenih ustanova.

OK, pozabavimo se malo nama, koji smo ustrajali da ono što je palo na dobru zemlju, čuvamo u plemenitoj vjeri. Da Božji putovi često nisu i naši putovi uvijek nas je dobro prisjetiti. Na svoj način, sve one koji su spremni slušati njegov glas, Bog priprema za plemeniti boj i koristi za razne službe.

Pogled iznutra

Vidio sam vojsku gdje se obučava u kampu, naoružanu, spremnu za izvanredna stanja. Vojska poznaje grad i okruženje ali cijeli teritorij je okupiran a i neprijatelja valja respektirati. Koliko (vojnika) novoobraćenika, u takvim okolnostima čuje jasno svog Pastira?

Kada iščezne sjena koja je uvijek bila tu kraj tebe, kolektivne euforije, i dr. tada možda po prvi puta eksperimentiraš slobodu.

Naoružan ili ne, bez prave podrške i zajedništva s ostalom braćom prepušten si osobnim ratovanjima, rekli bismo predodređenim na gubitke.

Svi smo nažalost ponekad buntovni i često završimo u slijepoj ulici a tada se pokušavamo otrgnuti beznađu misli i učestalim preispitivanjima. Onda kao dijete koje ne čuje oca tražimo njegovu ruku preplašeni zbog nesigurnosti, samoće i straha.

Kada se nađete van zajednice ili komune u kojoj ste Boga konzervirali u svojim uskim formama i shvaćanjima; ili otkrivate novi zakon vjere ili sve završava u imaginarnim granicama kampa za obuku.

Ako sam novi stvor moje novo društvo, prijatelji i braća postaju ljudi istih sklonosti s kojima se zajedno hranim i obnavljam za pobožan život u Kristu Isusu.

S druge strane da bih se moglo pristupiti kvalitetnom prihvatu bivših ovisnika u lokalna tijela važno je znati situaciju pojedinca. Problem je ako je došlo do nerazumijevanja i povrijeđenosti između ljudi u vodstvu komune, i osobe koja odlazi iz iste. Na žalost često se izlasci iz komune ne naprave na najbolji način. Ako ti preostaje da riješiš što imaš iza sebe, ja te ohrabrujem za to, traži Boga.

Vrijeme kada će Bog govoriti pojedincu o tim stvarima kako bi došlo do ponovnih susreta, priznanja, oprosta, moguće da je presudan za novu destinaciju.

Vrijeme sve pokaže

Poznajem također mnoge koji su dobro napravili “stvar“

Oni se ispravno savjetuju s Duhom Božjim da im otkrije gdje i u koje lokalno tijelo se ugraditi. Nikad nije problem Božjeg vodstva već ovčjeg sluha. Tko smo uopće mi da ljude stavljamo u kalupe i ograničujemo Duha kojeg Bog želi izliti bez mjere? Pojedinac se ugrađuje u Kristovo tijelo (Ivan 10.4 – On izvede ovce i krene pred njima a one idu za njim).

Ako bih mogao po iskustvu govoriti, vrijeme odradi golemi posao i stvarno vjerujem da ne postoji formula po kojoj sve o čemu govorimo funkcionira.

Prođe jedan period i svako se stablo okiti svojim plodovima. U nekim zajednicama bivši ovisnici (zbog manjka radnika) bivaju uključeni u sve moguće aktivnosti; vodstva crkve, grupe, molitve i dr. a u nekima se ide u drugu krajnost; ne vrjednuju se očiti darovi  i zanemaruje postavljeni temelj.

Ne treba s ničim žuriti jer ne postoji “stručnjak“ za bivše ovisnike. Bog dovede čovjeka u tvoju blizinu, kao bilo koga drugog. Oslobodi za službu koga On hoće, nije nužno imati iskustva s područja ovisnosti.

Neka nam Bog pomogne da radimo kao Kristovo tijelo svjesni da nije ništa ni do onog koji je posadio niti da nas koji zalijevamo već je sve po Kristu koji učini da raste.

Koliko nam svima zajedno treba strpljenja, ljubavi, mudrosti, poniznosti…

Posvećeno Vama u Kristu