Rimljani su godine 135. poslije Krista Judeju preimenovali u Palestinu, to su učinili kako bi zatrli povijesno ime židovske zemlje Judeje.

On se duboko uvriježio u vjerskim, administrativnim, historiografskim, arheološkim, zemljopisnim, znanstvenim i drugim dokumentima; toliko duboko da golem dio današnje javnosti ima dojam kako se radi o imenu koje od pamtivijeka opisuje nečiju povijesnu, političku, vjersku, nacionalnu ili identitetsku stvarnost.

Za razliku od drugih poganskih rimskih naziva, ime Palestina prihvatili su ne samo pogani (Rimljani, a nakon njih Perzijanci, Arapi i Turci) nego i židovi i kršćani. Nemalo je među Hrvatima onih koji će se iznenaditi kad čuju podatak kako se Palestina uopće ne spominje u Svetom pismu, ni u Starom ni u Novom zavjetu. Nigdje. Nikad. Ni jedan jedincati put.

Nikad u povijesti nije postojala palestinska država, palestinska civilizacija, palestinski jezik, palestinska vlast, palestinska vjera, palestinski identitet niti palestinska nacija.

Tek ovo zadnje, palestinska nacija, začelo se uslijed političke borbe Arapa protiv Izraelaca početkom 60-ih godina 20. st. Ime Palestina do danas se profiliralo kao nositelj snažnoga identiteta. Treba ga, dakako, poštovati iako nije utemeljen u povijesti, više je nastao kao plod povijesnih državotvornih procesa nastalih lukavo i proračunato.

Isus nije Palestinac

Judeja je dio Izraelove zemlje koju su nastanili Izraelci Judina plemena, jednoga od dvanaest plemena nazvanih po dvanaestorici Jakovljevih, to jest Izraelovih sinova, Abrahamovih praunuka, nakon što je Jošua, Mojsijev nasljednik, osvojio Kanaan.

Kralj David potječe iz Judina plemena, a razdoblje njegove vladavine vezano je za Judeju, što je latinski oblik hebrejskoga naziva Juda. David je najprije kraljevao u Hebronu, a potom je zauzeo Jeruzalem i učinio ga duhovnim i političkim sjedištem Izraela.

I Hebron i Jeruzalem nalaze se u Judeji. U Judeji je i Betlehem gdje se tisuću godina nakon Davida rodio Isus, također iz loze Judina plemena.

Imena Palestina Rimljani su se domislili zbog imena Filistejaca, jednoga od najljućih židovskih neprijatelja starozavjetnoga doba. A kakve veze imaju Palestinci i Filistejci, nikakve.

Osam stoljeća nakon filistejskoga iščeznuća iz povijesti, Rimljani su popularizirali naziv Palestina, izvučen iz njihova imena, te ga primijenili na široko područje drevnoga Istoka, od Sirije na sjeveru do Egipta na jugu, te od Arabijske pustinje na istoku do Sredozemnoga mora na zapadu.

Filistejsko kraljevstvo nikad, ni u vrijeme najveće snage, nije se ni izbliza protezalo svim tim krajevima. Nikad, naravno, nisu vladali Jeruzalemom ili Betlehemom, a kamoli dalekim Nazaretom, Isusovim zavičajem.

Hebrejski preporod

Ime Palestina aktualizirano je u surječju suvremenih bliskoistočnih političkih previranja. Kao što je 135. uvedeno kao naziv pokrajine kako bi se istisnulo ime Judeja, 1964. je uvedeno kako bi se istisnulo ime Izrael. Budući da ta previranja uvelike izviru iz religijskih temelja, valja biti na oprezu kako ih se ne bi naivno pripustilo u kršćansko shvaćanje Isusove zemaljske domovine ili Isusove osobe.

S povratkom židovskoga naroda u svoju pradavnu domovinu, nakon dva je tisućljeća obnovljen i hebrejski jezik a s njime i niz biblijskih naselja i toponima poput Šekema, Šila, Betela, Hebrona ili Kirjat Arbe.

Možda je ovo pravi čas da se iz kršćanstva istisne i posljednji simbol rimskoga poganskog nazivlja u Svetoj zemlji. Jupiter, Adonis i Venera, Capitolina i Palestina dio su istoga poganskog projekta zatiranja biblijske povijesti i vjere. Šire prihvaćanje hebrejskoga biblijskog naziva “zemlja Izraelova”, umjesto grčko-rimskoga “Palestina”, kršćanima bi u ova kakofonična vremena pomoglo u boljem shvaćanju biblijske, duhovne i evanđeoske baštine.

Pomoglo bi u shvaćanju Isusovih riječi kako “spasenje dolazi od Židova” (Iv 4,22) i Pavlovih kako je Izrael pitoma maslina koja nosi nas, kršćane, “divlju maslinu” (Rim 11,17) pa ne nosi nas Palestina.