Premda se u Novom zavjetu izričito ne spominje krštenje male djece mnoge ga crkve već stoljećima provode. Povijesno te su crkve krstile malu djecu:

1. kako bi osigurale spasenje male djece od pakla
2. kako bi započele postupak spasenja koji je poslije trebao biti ”zapečaćen Svetom Potvrdom – Krizmom” ili
3. kako bi se kroz obred krštenja/ posvećenja roditelja ili kumove uvjerilo u važnost odgajanja djeteta za Krista.

Pomisao da bi Bog malo dijete osudio na pakao ako ne bi bilo kršteno, užasna je. Štoviše, pojam krštenja male djece kao dijela procesa spasenja pomoću kojega malo dijete zadobija milost, jednako je tako bez ikakve potvrde u Svetom Pismu. Obred krštenja, kako god krasan bio, također je stran novozavjetnoj praksi. Usprkos tome, mnogi dokazi za krštenje male djece izvađeni su iz Biblije.

Često navođeni stihovi koji se povezuju s krštenjem male djece su Marko 10:13-16 i Matej 19:13-15. Majke su donijele svoju djecu Kristu i on je rekao: ”Pustite dječicu da dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje.” Kako god bilo, Isus nije tom prilikom krstio malu djecu, on ih je samo blagoslivljao. Da su učenici sa svojim Gospodarem krstili malu djecu za spasenje, zacijelo ih ne bi tjerali od Isusa.

Matej 18:2-6 je slijedeći omiljeni stih. Isus je rekao: ”Ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” On je to govorio na primjeru malog djeteta koje je postavio pred njih. Ali taj primjer je govorio o potrebi za poniznošću, a ne krštenjem.

Slijedeći stih je 1. Kor 7:14. Djeca vjernika ovdje se nazivaju ”svetima”. Ta riječ znači ”odvojeni” i odnosi se na povlašteni položaj u kojem se dijete vjernika nalazi. Bilo kako bilo, taj položaj nije osiguran krštenjem, niti ne zahtijeva krštenje.

U Svetome pismu nije naveden nitko tko bi bio ”rođen u crkvu” zbog roditelja kršćana. Spasenje uvijek proizlazi iz novog rođenja, a ne iz prirodnog rođenja (Iv 3:5-7).