U grčkom jeziku postoje dvije riječi za nevjeru. Prva je riječ apisteuo što znači “nesposobnost držati se za, osloniti se s povjerenjem, ili nesposobnost prionuti kao ljepilo”. Svi mi prirodno imamo tu nesposobnost. To je normalna ljudska priroda. Ona je slaba, a ne zla. Pokušava vjerovati, ali ne može.

U Marku 9:18-24, otac opsjednuta dječaka, koji je susreo Isusa dok je On silazio s gore preobraženja, rekao je: „Isuse, ako što možeš, pomozi nam.” Isus je odgovorio: “Ako što možeš….  Sve je moguće onomu koji vjeruje!” Tada je otac zavapio: “Pomozi moju nevjeru!” (vidi: Marko 9:18-24). To je normalno ispovijedanje ljudske prirode. Bog se nije naljutio na ovu vrstu nevjere. On nije ljut zato što ne možete vjerovati. Ipak, Bogu nije svejedno ako odbijete biti uvjereni. Bog ne gleda naklono na nikog tko odluči u tome da ne vjeruje.

To nas dovodi do druge grčke riječi, a to je apeitheo. Ta riječ znači “odlučiti protiv, odbiti da budete uvjereni, biti nepopustljiv, napraviti definitivnu, voljnu odluku protiv”. Ova je vrsta nevjere tvrdoglava, odlučna i zla – ne samo slaba. Bog je mrzi, jer uvijek vodi u neposlušnost.

Apietheo se koristi u Hebrejima 3:18 kada kaže da su djeca Izraelova umrla u pustinji, jer nisu htjeli vjerovati Bogu da će ih odvesti u obećanu zemlju (vidi: Hebrejima 3:16-19). Rekli su: “To je ludo. Mi to nećemo vjerovati. Nemoj nam o tome niti govoriti. Nema šanse!”

Ista se riječ koristi u Ivanu 3:36 gdje kaže:

Tko vjeruje (apisteuo) u Sina, ima život vječni, a tko ne vjeruje (apaitheo – tj. napraviti čvrstu odluku da ne vjeruje) Sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu.

Ista riječ (apeitheo) se ponekad prevodi kao “neposlušnost” u Novome Zavjetu, jer je to praktični rezultat. Ipak, Bog može uvijek svakoga dovesti do vjere, pod uvjetom da se da uvjeriti.

Bez Njega ne možemo ništa jer je On sam izvor vjere, zato molimo kao onaj otac iz Marka; pomozi moju nevjeru.