U rano jutro, dok se magla još držala uz obale Galilejskog jezera, vijest se već širila selima: Isus je tu.

Nije se govorilo o propovijedi. Nije se govorilo o oproštenju grijeha. Govorilo se o nečem hitnijem.

„On liječi.“
„On vidi ono što drugi doktori ne mogu.“
„Dodirne i čovjek ustane.“
I ljudi su dolazili.

Dolazili su hramajući, nošeni na nosilima, s povezima preko očiju, s tijelima izmučenim groznicom i godinama boli.

Nisu dolazili s dubokim teološkim pitanjima. Dolazili su jer ih je boljelo. Jer nisu više mogli raditi. Jer su se bojali smrti. Jer su im svi drugi rekli: nema više pomoći.

Isus ih nije pitao za planove života.
Nije pitao gdje su bili kad su bili zdravi.
Nije pitao vjeruju li ispravno.
Gledao ih je kao liječnik koji zna da je bol uvijek hitna.

Dodirivao je gubavce, slušao slijepe, dopuštao da mu se približe oni koje su drugi zaobilazili. I ljudi su ozdravljali.

Tijela su se vraćala u život. Disanje se smirivalo. Noge su nosile…

Ali čim bi ozdravili, mnogi bi otišli. Vraćali su se svojim poljima. Svojim poslovima. Svojim planovima.

Isus je znao: oni su tražili liječnika, ne Spasitelja.

I isto se događa danas.
Ljudi žive svoje živote. Imaju planove, snove, rasporede. O Bogu se razmišlja usput, ako uopće. Zdravlje se uzima zdravo za gotovo – sve dok se ne izgubi.
A kad dođe bolest, kad se pojavi nalaz, kad tijelo izda, tada se traži rješenje. Tada se traži netko tko može „učiniti nešto izvanredno“.
Tada se traži Isus.

Ali ne zato da promijeni srce. Ne zato da vodi život. Nego zato da popravi ono što boli.

Zašto?

Zato što je bolest vidljiva, a duša tiha.
Zato što tijelo viče, a savjest šapće.
Zato što je lakše tražiti izlječenje nego promjenu.

Isus i danas stoji kao Liječnik.

On ne odbija one koji dolaze iz potrebe. On liječi. On se smiluje. Ali njegovo pitanje ostaje isto, tada i sada:
„Želiš li samo biti zdrav – ili želiš biti potpun?“

Jer on nikada nije došao samo liječiti tijelo. Došao je spasiti čovjeka – čak i onda kad čovjek misli da mu treba samo doktor.