Veliki broj ljudi živi u sjeni manipulacija i krivih uvjerenju. To ne znači da mu je ono nametnuto uporabom fizičke sile, već da je usađeno u njega kroz utjecaj sredine u kojoj živi.

U najvećem broju slučajeva (posebno u islamskim i kršćanskim zemljama) prvi čimbenik koji određuje religijsku baštinu djeteta je obrezanje, odnosno vodeno krštenje. Zatim slijede vjeronauk, prva pričest i potvrda.

Do trinaeste ili petnaeste godine (ovisno o religiji) djeca su prošla kroz sve obrede koji određuju njihov vjerski identitet bez da ih je itko pitao žele li to ili ne i bez da ih je itko poučio osnovama drugih vjerovanja. Gotovo ni jedno dijete do svoje petnaeste godine života nema jasnu predodžbu što želi raditi u životu.

Djeca u toj dobi nisu uvijek sigurna koju bi školu željela pohađati, koji posao obavljati, koga odabrati za supružnika i sl.

Društvo treba pričekati da dijete navrši osamnaest godina da bi moglo početi sudjelovati u mnogim sferama društvenog života (npr. glasovati, upravljati osobnim automobilom itd) jer se smatra da do svoje punoljetnosti ono nije dovoljno odgovorno ni zrelo da bi moglo donositi ispravne odluke.

Međutim vjerska uvjerenjima (manipulacija) djeci se nameće od samog rođenja pa do osamnaeste godine života. Zajedno s njim nameću im se i zakletve (zavjeti) i predrasude.

Slobodan izbor

Kada osoba, postavši punoljetna, poželi promijeniti religiju, na nju se nerijetko vrši veliki psihički, pa čak i fizički pritisak kojima se pokušavaju zaustaviti njegove odluke.

Takvi pritisci ostavljaju malo mjesta za slobodan izbor. Ako osoba unatoč pritiscima ipak odluči promijeniti religiju, mora se suočiti s odbacivanjem, šikaniranjem ili time da je smatraju fanatikom.

Takva reakcija okoline smatra se potpuno normalnom i najčešće dolazi upravo od onih koji djeluju u službi neke vjerske organizacije. Time se pojedincu oduzima pravo da slobodno razmišlja ili odlučuje.

Ljudi nastoje manipulirati njegovim životom. Unatoč tome što je svjestan pogrešnih stvari i što se u nekim od njih ne slaže, pojedinac je prisiljen slijediti religioznu organizaciju ili ljude koji u njoj djeluju.

Oni koji ga na to prisiljavaju oduzimaju mu dostojanstvo i osporavaju mu pravo na temeljne slobode. Takav negativan stav je stvoren zato da bi se ljude moglo “vezati“ za religiozne organizacije.

Usporedo s njima stvoreni su i ne biblijski obredi i učenja koji nameću religiozni identitet i prisiljavaju djecu i roditelje da ostanu dio njih – kao nametnuto vjersko uvjerenje.

U tome veliku ulogu igra naučeno ili nesvjesno prihvaćeno uvjerenje ljudi da se podvrgavanjem obredima i priključivanjem religioznoj organizaciji lišavaju obaveze da ugode Bogu. Postaju nezainteresirani za spasenje, dublji odnos s njim, posvećenju i proučavanju riječi. Počinju se više pouzdavati u svoju religioznu organizaciju i njena učenja, nego u Boga i biblijsko učenje.

Mnogi se nadaju da će biti spašeni jer su dio religiozne organizacije, a ne zato što imaju osoban odnos s Bogom. Htjeli to priznati ili ne, oni se nadaju da će doći u raj zato što pripadaju određenoj crkvi ili organizaciji, ili drugim riječima – “preko veze“.

Neke crkve i religiozne organizacije namjerno su promicale takve stavove kako bi zadržali ljude ili da bi ih doveli pod svoje okrilje. Prikazujuću sebe kao “spasitelje“, one su Bogu oduzele Njegovu suverenost i umanjile vrijednost Isusove žrtve. Uvjerile su ljude da bez njih ne mogu primiti ni spasenje niti drugi Božji blagoslov.

Takvo naučavanje je potpuno pogrešno. Ono je u ljudima proizvelo strah pa se mnogi boje razmišljati o prihvaćanju drugog učenja ili prelasku u neku drugu religioznu skupinu.

Jedan muslimanski svećenika iz Švedske napisao je svom blogu učenja da za muslimana koji napusti islamsko vjerovanje postoji samo jedna primjerena kazna, a to je rezanje vrata.

Nažalost, povijest kršćanstva puna je primjera takve vrste, počevši od izopćenja iz crkve pa sve do smrtnih kazni. To nisu stvari koje su se nekada događale. One se u nekim zemljama događaju i danas.

Vjerski monopol

Ako ljudi nemaju slobodu i pristup dovoljnoj količini znanja i informacija, kako će ostvariti svoja vjerska prava i slobode? Ako politička demokracija podrazumijeva ukidanje monopola jedne stranke, onda vjerska demokracija podrazumijeva ukidanje monopola jedne vjerske zajednice.

Ako demokracija podrazumijeva jednako pravo svih stranaka da predstavljaju svoj program i rad, zašto bi onda nekim vjerskim zajednicama to pravo trebalo biti uskraćeno? Ako u ekonomskom svijetu vrijedi pravilo slobodne trgovine, zašto tako nije i u području vjere.

Zbog čega u mnogim zemljama pojedine vjerske zajednice imaju monopol?

Pomoću spomenutih zabluda religiozne organizacije i njeni pripadnici nastoje zadržati i proširiti svoj religiozni, pa čak i politički utjecaj kako bi stekli više vlasti, materijalnih dobara (putem različitih priloga i donacija) i slave koja dolazi od ljudi.

Neki zato prisvajaju sveta, povijesna, nacionalna i druga prava ili ih svojim djelovanjem nastoje steći. Pripisuju svete ljude iz prošlosti ili u mislima ljudi stvaraju određenu predodžbu o nekim njihovim suvremenicima. Ponekad to čine bez nekog stvarnog ili opravdanog razloga.

Mnoge takve organizacije ne pokušavaju steći nebeska dobra i slavu već zemaljska. Oni koji im pripadaju ne nastoje ugoditi Bogu već pokušavaju ostvariti osobne interese i ciljeve svojih organizacija.

Krivnju na Boga

Mnogi ljudi odbacuju Boga i crkvu jer su svjesni licemjerja, ispolitiziranosti, bahatosti, samovolje samoljublja koji vladaju u nekim religioznim organizacijama. Umjesto da odbace pojedince ili čitavu organizaciju, ljudi odbacuju i preziru Boga i Njegovu Riječ.

Biblija je o tome govorila već u prvom stoljeću: “Zaista se – kako stoji pisano, ime Božje vašom krivnjom grdi među poganima“ (Rimljanima 2:24). Jeli za to kriv Bog? Naravno da nije. Krivi su ljudi i organizacije koje svojataju Boga božanska prava pa u ime njih ostvaruju osobnu korist.

No možda najveću krivnju snose oni koji ne razmišljaju i ne provjeravaju, već slijepo slijede i podržavaju spomenute organizacije dajući im svoj glas, prisutnost i priloge kako bi pokazali da im pripadaju.

Bog nam je dao zdrav razum i zato očekuje da ga koristimo i sami snosimo odgovornost za svoje odluke i opredjeljenja.